Volim te na načine kojima te nikada
niko nije voleo,
razlozima koje nikada nisi čula.
Volim te duže no što misliš i
kraće nego što će mi život dozvoliti.
Volim što se planeta zbog tebe
sporije okreće i
što delimo isto nebo,oblake.
Volim i boje mada su one
uvek bile tvoje jer ja imam crnu koja je
moja zabranjena nijansa duše.
Ipak,bojio bih opet svet u tvojim očima.
A te oči blede boje karamele,
toliko magične,
još uvek teraju vazduh
da pucketa poput igle na vinilu.
Volim što ti glas čujem u vetru,
što ga se ne plašiš i znam
da bi sa mnom opet naivno
puštala zmajeve niz njega.
Volim ovu zemlju po kojoj
zajedno hodimo i čekamo puteve
da nam se još jednom sretnu.
Volim i načine na koje me
„kao“ ne primećuješ i to
što si postala moj dobri duh
koji me stalno uhodi.
Ti se i dalje pravi da me ne čuješ,
ali ja ću te svakako prositi
sve dok ne pristaneš.
Volim znaj i to sve.
Samo pazi da nam ne iscuri sav pesak
jer se plašim još jedino toga
da neće biti nikoga ko bi
za nas okrenuo peščanik.