Progledam ponekad,
obično to bude kasno iza ponoći…
Kad se stiša svet,
pogase svi glasovi u glavi,
zavladaju tišine.
Nekad su bolele jako…
Više ne!
Soba poluprazna, u njoj najviše dima
i previše tebe.
Ležim na leđima…
Jedan težak udah,
tup pogled u plafon.
Na njemu ceo svet.
I miris prve majske kiše
i ukus prvih trešanja,
a kiša je nekako nikad lepše padala,
činilo se samo za nas.
Činilo se kao u filmu.
Mokra pripijena sa očima punih tebe.
Nikad takva kiša više neće pasti.
Nikad i nikome.
Šćućurena uz te grudi,
a tamo …
Tuklo je 600 na sat…
Osetila sam svaki otkucaj tvog srca.
Hej znaš li kad jako zažmurim,
osetim i sada taj čvrst zagrljaj,
znam nikad me ne bi pustio…
I da se svet raspada,
činilo se, da ne bi se pomerio.
Samo bi jače stegao moje telo i
usne bliže primakao.
Osećam i miris naše kiše,
i ukus prvih trešanja.
Hej znas li …
Da još uvek si tu,
kada je jako mrak,
siđes sa plafona.
Čujem ti dah.