Zavoleo sam tugu vremenom i
ono što me najviše boli.
Naučio sam da osluškujem tišine.
Da u njima čujem umirujuće šapate.
Obrišem tako pokoju suzu ako krene da
curi bez prethodne najave dok slušam
glas nečijih tuđih stihova u pesmi.
Zavolim neke strane reči
koje mi se učine toliko bliske
pa se setim kako su
bogovi nekada i nas voleli
onda kada smo im krali dane i
nezasito trošili sate samo na nas.
I opet pomislim kako bih rado gubio
vreme sa tobom u našem izmišljenom raju
i kako bih se opet svađao sa prisebnosti
jer razum ne može uvek da opravda
sve razloge zbog kojih ga srce ne sluša.
Zato ono ponekad preskoči,zatreperi,
a da se mi tu ništa i ne pitamo.
Ali malo po malo,dan po dan,
sve ono što želimo,
na kraju uvek nađe put do nas
i mada nedovršene ljubavi
uvek ostavljaju rane,
a svaka rana ima svoju tamu,
čovek se iznenađujece lako
navikne na tu nijansu tamne.
I to je sasvim OK.
Seti se samo kad ti se sve učini crno
da je uvek pred svitanje najmračnije.