Hroničar sam svoga propadanja,
svedok okamenjivanja srca i duše
negde tamo na pragu tvoga sveta.
Sad me jedino senka prati danju
mada i ona ponekad pobegne
plašeći se povremenih užitaka.
Tužnih očiju ali dostojnog osmeha
još ponekad u snu padnem na isti trik
u kojem isprosim od tebe po neku
mrvicu ljubavi.
Pod jastukom još čuvam onu knjigu
što si mi je darivala
i u njoj umesto posvete ostavila
jednu grančicu lavande da mi tobom miriše
pa se zapitam spavaš li i ti u onoj majici
koju sam ti poklonio i da li noću u njoj
još uvek mešaš san i maštu.
Znam da su ti neke moje reči prijale,
a neke su te pak zabolele
ali oprostićeš mi
jer znaš kako mi niko ne može zameriti
da maštam o budućnosti koje nema više.
Iako mi život uporno planove kvari,
verujem da će ga karma nekad izbalansirati.
Nema veze što mi nikada nećeš biti nevesta.
Tvoje DA sam već jednom osetio na usnama
i zbog toga niko nije kriv,osim mene.
Sve dok te priželjkujem konstantno
umeću da postojim makar vizuelno.
Šta ću kad je želja za tobom večna,
a ruke mi vezane bodljikavom žicom.
Mada sreća samo još u snu stanuje,
verujem da ako nam je suđeno,
sigurno ćemo se opet sresti i nju naći.
Ja ću tako,a ti vidi pa probaj da
odustaneš od želje i vratiš sebi mir.
Ako uspeš,
molim te,pošalji mi recept.