Ne znam da li si primetila ali umem da te
gledam na poseban način i promatram
svaki pokret tvoje glave i očiju.
Čak i onda kada smo se dotakli dok mi se
poljubac sa razumom rastopio u svaku poru
na tvojoj koži,a ja pretvorio u živo pulsiranje.
I tad sam te gledao,koliko mi je srce dozvolilo, kao boginju čiji sam dah trebao izmešati
sa svojim dahom.
Želim da te opet ljubim ali ovaj put polako,
centimetar po centimetar,poput plime,
sve dok ne osetiš zanosnu nemoć požude.
Sve dok od boginje ne postaneš jagnje.
Sve dok ne upadnemo u ono stanje
nalik snevanju koje navire u sitne sate.
Još uvek kad mi se oči napune tobom
oko mene prskaju milioni malih vatrometa
koje su jednom u mojoj kosi
zapalili tvoji upleteni prsti.
Onda me zabole sva mesta na telu koja nisi
ljubila a za koja nisam ni znao da mogu boleti
(a onim poljubljenim se čini kao da je
prošlo tri života kako si ih celivala usnama).
Tada ovaj lažni osmeh nalepljen na lice
toliko razvuče kožu da me pocne peckati.
Još te ilizija sreće ponekad pored mene stvori
ali nekad treba nadljudska snaga samo
da bi se preživeo dan,
a kamoli da te opet zamislim-Boginjo,
iako sam talac tvoje sudbine koju ne mogu
da kontrolišem.
Srce ti jače lupa nego obično dok čitaš?
Izdahni prvo bol i pitaj ga šta želi.
Ja bih samo da te gledam i promatram
na moj poseban način.
Dobro,možda bih i opet da mešamo dah
sve dok od boginje ne postaneš jagnje.